Priče ljudi koji su odabrali selo: Ranije ustajemo, više radimo, više se družimo i kvalitetnije živimo

Mladi zamišljaju život na selu u holivudskom stilu, ali nije to baš tako

I naš drugi sagovornik, Stevan Stančić, takođe se odlučio za selo. Iako bi život na selu uvijek izabrao prije gradskog, kaže da je teško živjeti isključivo od sitne poljoprivrede i stočarstva. Ipak dodaje i da je na selu lakše preživjeti sa manjim primanjima, a i drva su jeftinija i pouzdanija od gradskog grijanja. Zalihe hrane vam, priča Stančić, garantuju da nećete biti gladni čak i ako MMF ne uplati sljedeću tranšu.

Foto ilustracija

 “Nekako mi se čini da samo oni koji posjeduju velike farme ili poljoprivredna dobra mogu ostvariti stabilnije prihode pa možda i profit. Ali, da li je to selo? Kada ogromna siva zgradurina zatvorski drži sto krava koje se kljukaju koncentratom i nikada ne vide sunca? Ili ogromna njiva preko koje bruje traktori? To nije selo. To je kapitalističko izrabljivanje resursa i mislim da kad neko upadne u to, on ili ona ne živi na selu. Vi ste onda u čarobnom krugu stalnih potraživanja koje morate na vrijeme platiti u gotovom novcu, kao što je sjeme, stočna hrana, lijekovi za stoku. To je brzina, obrt novca i stres koji mi liči na Wall Street”, kaže Stevan Stančić, koji živi na selu u okolini Čelinca.

Dodaje i da je za većinu stanovnika sela jedina moguća varijanta kombinacija stalnih primanja i bavljenje sitnim seoskim poslovima kao podrška. I to će, ističe naš sagovornik, biti tako sve dok ljudi misle da su kupili „domaće pile“ ili dok kupuju kilogram zanosnog okruglog i crvenog paradajza u supermarketu. Dobro je, smatra, što se to polako mijenja. Ipak vjeruje da nam je negdje u podsvijesti jasno da statistike kancerogenih oboljenja imaju i te kako veze sa onim što unosimo u sebe, ali još uvijek nema dovoljno snage i znanja da prekinemo čarobni krug rasprodaja i sniženja. (nastavak na sledecoj strani )