Priče ljudi koji su odabrali selo: Ranije ustajemo, više radimo, više se družimo i kvalitetnije živimo

Njima se od tada život i njegov kvalitet drastično promijenio. “Ranije ustajemo, više radimo, više se družimo međusobno i sa drugim ljudima, redovnije jedemo, mnogo šetamo, ranije idemo na spavanje. Ranije smo u slobodnom vremenu dokoličarili, sada se raspitujemo o drvima, potpali, materijalima, alatima, kako sagraditi boks za pse, kako riješiti plavljenje potoka, kako složiti kamenu ogradu… Takvo razmišljanje budi uspavanu kreativnost, maštu, snagu, koju nismo ni znali da imamo i koja nas na kraju dana, kada idemo umorni na spavanje, čini ispunjenim“, kaže za Buku Ivana. Dodaje i da obaveze oko životinja nisu strašne i da se dobrom organizacijom i uz pomoć porodice i prijatelja, koji hrane i obilaze životinje kada su ona i muž na putu, sve stiže.

Iako su se odlučili za život na selu i bavljenje poljoprivredom i stočarstvom, oboje još uvijek rade u gradu i za sada ne misle napuštati ove poslove, barem dok ne stanu na noge i posao na selu krene.

U naselju u kome su kupili kuću žive još dvije porodice sa malom djecom koje su se doselile iz grada. Jedni su kao i Ivana i njen muž kupili kuću i imanje, dok je druga porodica imanje naslijedila i potom se doselila.

Obje ove porodice, kaže Ivana, koje na selu žive već 10-15 godina, tvrde da se  nikad više ne bi vratili u grad. Ivana i njen muž još uvijek nemaju jasan stav i čekaju da vrijeme pokaže da li je selo za njih najbolja opcija. Na pitanje da li se od života na selu može pristojno živjeti, naša sagovornica kaže da se na selu, uz mnogo truda i rada, može dosta toga proizvesti. Ako je riječ o prosječnom imanju jedne porodice, proizvede se dovoljno hrane i eventualno još nešto sitno za prodati ili pokloniti porodici i prijateljima. Ističe da je ipak potreban barem jedan stabilan izvor prihoda da bi se mogli nabaviti i platiti ostali materijali i usluge koje su potrebne, a koje se ne tiču života na selu.

Nastavak na strani br. 3